giggs | my mindmap

personal blog&portfolio

08.02.2006.

Update

Evo da se malo oglasim i ja na svom (skoro zaboravljenom) blogu.

Nešto sam bio zauzet u zadnje vrijeme. Te posao, te škola, te neke slatke muke. Šta da vam kažem: *ebiga, krenulo me:-) Doživio sam i ja taj trenutak da jednom kažem NE. Pa mi opet bude žao, obučem se i odem na grijeh. Dužnost je dužnost. Ipak te ljudi pamte i ocijenuju po nekim tvojim aktivnostima. Pa kakvi god bili. Živim opet neki svoj život. Nemam čemu da se žalim, i ako je onako, kako bi naš narod rekao: Uvjek može bolje.

Opet sam spreman, samo da završim ovaj post. Takav sam. Kad nešto počnem, onda i završim. Tako ću i nakon ovog posta - idem da nešto završim, dovršim, ..., ili kako god.

Nije sve onako kako izgleda. Budi te dobri.

17.12.2005.

Brko i ja

Malo me grlo zeza, malo me snijeg nervira, malo me zima smara. Ni sam ne znam šta mi je. U stvari sam skroz ok, ali opet mi ništa ne valja. Eto, to sam ja kad zima počne da vlada. Skoro kao žena (izvinjavam se ljepšem polu na "provokaciji"). Jedino što me momentalno opušta totalno, to je BRKO, poznatiji po imenu Haris Džinović. Volim ponekad da pustim muziku da svira, a ja da ležim u krevetu i izvodim "Playback-Show". Pa mi uđe melodija u krv, ustanem i uznem mobilni koji mi služi kao mikrofon. Poziram ispred ogledala i zamišljam kako stojim na bini u prepunoj dvorani. Masa skandira moje (njegovo) ime, nosi me na rukama. Uživim se skroz u situaciju, kao da je zbilja. Obrišem znoj za lica (kobajagi), s'nogom tackam u ritmu, jednom rukom tražim od publike da me prati, drugom približavam mikrofon i počnem iz sve snage da pjevam dok ne popucaju glasne žice:

AKO POSLIJE DUGIH GODINA
ZABORAVIS IME MOJE,
A JA SAM NA SVIJETU OSTANEM
GODINE CE NAS DA NAS SPOJE.
POZNACES ME I PO MRAKU,
PO PJESMAMA I MERAKU,
A JA TEBE PO LJEPOTI STO NE PROLAZI...
AKO JEDNOG DANA OSTANES
SAMA I BEZ PRIJATELJA,
POTRAZI ME, DODJI, OSTANI,
JOS NAS VEZE ISTA ZELJA.
AKO OVAJ ZIVOT PREVARI,
SUZA NEKAD SAMA KRENE,
NE PLASI SE MOJA LJUBAVI,
TI SI UVIJEK DEO MENE.

Vjerovatno ću se napiti večeras. Šanse su skroz dobre...

09.12.2005.

Snimanje

Nakon nekog napornog vremena, ispita u školi (danas stigla diploma. Bogami, nisam bolje mogao...u aprilu pičim dalje, možda jednog dana i budem Dr. Giggs) i drugih komplikacija sam konačno našao vremena za sebe. Bilo je i vrijeme. Skoro sam zaboravio šta znači biti momak u pravim godinama. Tako mi makar svi kažu, da sam "u pravim godinama". Šta sa time misle, ja blage veze nemam. No, stavio sam svoju depresiju u ćošak. Sad mi ne treba, uzeću je opet kad bude vrijeme. Sad je doba za zajebancije i uživancije. Dograbio sam se opet flaše - ništa ljepše od okusa pive. Nisam bio u mom dragom selu već godinu dana - pa tako mora selo doći do mene. I to upravo preko pivske flaše. Već, da ja krenem priču zbog koje sam i počeo ovaj post...

Prošle subote smo se skupili da izađemo zajedno. Drug1 (koji pali uskoro na dva mjeseca za Australiju) i Drug2 (kojeg je djevojka ostavila maltene na dan vjenčanja). Znači, pravo društvo i atmosfera. Drug1 hoće da se napije kobajagi za oproštaj, Drug2 što ga je djevojka šutnula, a ja što sam završio školu. Ma da mi se više pilo iz radoznalosti, pošto sam skoro i zaboravio kako alkohol djeluje (gluvo bilo). Pravac diskoteka, ljudi kao rijeka, ulaze unutra, duva se...

Ona svijetla mi se čine ko da su vanzemaljska, ona mjuza ko novo izmišljena. Shvatio sam da me diskać nije vidio jedno milion godina. Jedino što mi je ostalo u sjećanju, da su koke još uvjek obučene "na izvoli" i da za pivo traže ogromne cijene - a ide ko voda, nikad se dosta - a pare odoše samo tako. Uvalili su mi Drug1 & Drug2 crno vino. Kao, da pijemo svi isto piće. Sipam u sebe čašu po čašu. Skoro ljut što ne djeluje. Kad ono me se sjeti, i ošinu pravu u mozak. Koji fleš rođaci. Odjednom je sve bilo opet ok, samo što se nisam usudio da hodam. Nikad čovjek ne zna kad će ga na lijevu, a kad na desnu stranu povući. Priđe mi neka guska, u stvari napala me verbalno. "Šta si dig'o nos?" ona će meni. Ja taman da se potučem snjom. Ne podnosim vino, kad god ga popijem imam osjećaj da sam najbolji, najljepši i najjači frajer na svijetu. Odjebem je kratko "Liži jaja kozo jedna", smirim se i dograbim vince.

Ona: "Šta ti je G... Zar me ne poznaješ više?"
Ja: "Ma pusti me ženo draga, koji ti je..."
Ona: "Alooo, pa zar se tako razgovara sa bivšim školskim drugaricama"
Ja: "Ti išla u školu? Ma daj..."
Ona: "Hihi, još uvjek imaš taj humor..."

Čim je izgovorila zadnju rečenicu, skontao sam ko je i koliko mora biti glupa. Jer sam iskreno mislio ono za školu. Kad sam joj slučajno ramenom "odmjerio" grudi, napalio sam se totalno. Šta čini vrijeme, ne mogu da vjerujem da nisam imao vremena da mislim na žene - i to baš ja.

Ja: "Voziš li?"
Ona: "Da, jeli, da te odvezem negdje?"
Ja: "Naravno. Kod mene, kod tebe ili bi ti ovdje na licu mjesta?"
Ona: "Šta na licu mjesta, ne kontam"
Ja: "Ma hajde izlazi, hoću da ti pokažem neke trikove"

Završili smo kod nje. Meni je bilo baš ok. Ali najžešće je se desilo u nedelju ujutru kad sam se otrijeznio i kad su mi se probudila opet sva čula. Tek sad sam primjetio kako ona ima neki skroz smiješan izgovor - onako kroz nos. Smijo sam se samom sebi cijelu nedelju kad mi je priznala (onako kroz nos) "Znaš, ja sam tebe već dugo snimala"....

U čemu je poenta ove priče? Nema je. Sjetio sam se samo prošle subote.

10.11.2005.

.:: Odkud Giggs? ::.

Dragi moji, Drage moje

Rekoh, da se i ja opet javim. Priznajem, malo me je stid što se nisam javljao. Elem, tu je Giggs i dalje...pa makar i njegov duh. Čitam vas redovno, i ako ne ostavljam komentare.

Eto, kratko i jasno: Živ sam, zdrav sam 50% (trenutno 50% kašljucam). To je valjda naj bitnije. A u ostalom...radim, šljakam, lomim se i pripremam ispite i diplomski. Ma da je diplomski predat komitetskim organima, ili već kako se žele nazivati? U glavnon listam stranice po kjnizi, nekad čak nešto i ostane u tintari. Sve zavisi od forme. Nekad sumljam u svoje kvalitete, a opet nekad mislim da sam TITO za sve profesore. Ma da sam i Titova Jovanka....samo da ne profulam. Imam još dve sedmice špila i do tad sigurno nećete čuti ništa novo od mene.

Pa hajd, budi te mi dobri i veseli i drži te mi fige, ako vam ne bude teštko :-)

Čitamo se...

06.09.2005.

06. Septembar 2005 - 15.27 h

Pogledah u kalendar, pa jos jednom. Nemogu da shvatim da vrijeme tako brzo prolazi. Vec je septembar mjesec! Cini mi se, da sam u djetinjstvu jedva cekao da prodje koji dan, radovao sam se vikendu, a danas i ne osjetim vikend - dodje i prodje. Dvijesta na sat - minimum! Juce je nastala sedma nedelja odkad mi je stari imao mozdani udar. Sedam nedelja njegove borbe protiv te gadne sudbine. Njegov napredak se vidi iz helikoptera. Iz pocetka totalno nepokretan i nijem, danas se vec sam krece sa kolicima, komunicira (kolko-tolko), sam jede, uz pomoc se cak i seta. Jos traju terapije, nadamo se jos boljem rezultatu. Jeste, da je psihicki u losem stanju, kako i nebi. Dosta puta ga nadjemo rasplakanog, ali se opet brzi smiri. Drago mi je, da jos nemogu da ga pobijedim dok igramo sah ili tablica. Bio je i ostao majstor za to. Kao sto vidite, sve ide gore-dole, lijevo-desno. Tako se desava i sa mojim emocijama. Nekad sam ekstra veseo, pa se opet rastuzim kad ga se sjetim. Trudim se da ga sto vise obilazim u klinici, sto i cinim. Nije mi lako, ne samo sto se vremena tice, nego su mi se prosto smucile bolnice, klinike i prosto ti bijeli doktorski mantili. Svaki pacijenat ima svoju pricu, vecinu ih vec znam. Pokusavam da im dizem moral za borbu protiv bolesti. Tu se najvise "potrosim". Ko mene motivise? Sam sebe, mozda i ovo malo sunca koje se nekad probije do mene. Neznam, jednostavno mi je zao svih i njenih porodica. Nije lako podnositi to sve. Preveliki je teret. Eto, kao sto pisem bez cilja i strukture, takav mi je momentalno i zivot. Ma da mogu reci da je dobijo na kvalitetu. Vise se ne opterecujem glupostima, uzivam u sitnicama i momentalnim trenucima. Sta je sutra - to cu vidjeti! Samo opusteno...

24.08.2005.

Povratak među žive

Evo prošlo je dugo vremena odkad sam napisao zadnji post. Nisam ni čitao često vaše blogove. Ali obećavam da će se i to promijeniti. Desilo se mnogo ružnog u prošlo vrijeme, ma da je bilo i lijepih momenata. Kako izgleda, biće ih više. Neznam zašto ta pozitivna energija ponovo u meni? Možda što sam navikao na te neke loše situacije, možda što sam ih dobro prihvatio i znam kako trebam da ih pobijeđujem. Sigurno je najveći motiv što mi se Tata polako oporavlja od moždanog udara. Treba još vremena dok bude opet mogao sam da se kreće. Ma da zna sad, ali još u kolicima. Motivisani smo svi zajedno i vjerujemo u bolje dane. Obilazimo ga svaki dan tamo u klinici, stvarno je na pravom mjestu. Nema šta. Drago mi je zbog toga i što osjećam njegovu borbu protiv sudbine. Nisam znao da mi Stari ima lavlje srce. Upoznat sam dobro sa tim "sindromom". Viđam dnevno pacijente koji su preživjeli istu sudbu. Grozno je. Ali sa druge strane je dobro tako nešto vidjeti. Jer tek tad osjetiš šta znači biti kolko-tolko zdrav. Neki se deru po čitav dan, drugi opet izgovaraju samo jednu te istu riječ. Zahvalan sam bogu (sa kojim komuniciram opet i koga molim za pomoć) što mi je Tata zauzeo jednu od boljih pozicija među tim jadnicima. Svjestan je, priča (trudi se makar i sve više razumijemo njegove riječi), pomjera desnu stranu svoga tijela, nekad se smije. Na terapijama počinje i da hoda uz pomoć terapeuta, pa nam naveče želi da pokaže koliko napreduje. Često ga umor spriječi tome, jer nije lako trenirati dnevno 6 sati, i to u takvom bolnom psihičkom stanju. Ja neznam, dali bi izdržao da je se to meni desilo?

Šta sam naučio konačno? Život je jedan. Pruža nam se samo jedna šansa da ostvarimo svoje snove. Život je kratak da se nešto planira unaprijed, treba živjeti sa zadovoljstvom svaki sekund. Niko ne zna šta ga sutra čeka. I nije mi toliko žao što nisam mogao da skoknem do Bosne i obiđem rodbinu, da se odmorim. To mi neće pobijeći. I ne forsiram se više zbog toga. Depresija me je prošla (koju sam vukao sa sobom pola godine - minimum). Shvatio sam zašto sam upao u taj nesrećni period života. Zaostavio sam samog sebe. Živio sam za druge, moje potrebe sam totalno ignorisao. Povukao sam se - udaljio se od ljudskog življa. Sada se to sve promijenilo. Družim se, izlazim kad mi padne na pamet, živim sad, na sutra ne mislim. Kad svane, onda ću početi razmišljati o tom danu. I što je za mene vjerovatno naj bitnije (kao sportisti, koji je zaboravio svoj hobi prije skoro dvije godine), počinjem sutra opet sa treninzima. Kretanje je za mene svetinja. Radujem se k'o mala beba. Jedva čekam da opet počnem da idem u teretanu. Učlanio sam se ponovo. Ljudi iz Fitnes centra su se toliko obradovali kad sam upao na vrata, ne samo zbog donošenja uplatnice, nego što su primjetili da se jedan nekad vječito nasmijani dječko vraća u život.

HAJDE DA ŽIVIMO...

27.07.2005.

Preokret

Kao i obično u životu, svi planovi se mogu preokrenuti za jednu sekundu. Taj slučaj se pokazao i kod mene. Prošlog petka sam trebao sav sretan da sjednem u avion i odletim u zavičaj. Ali avion je odletio bez mene. Zašto? Moji roditelji su sedam dana odletjeli prije mene. Trebao sam da im se priključim. Ali bog nije dao drugačije. Desilo se nešto, što niko nije očekivao. Sad moramo da živimo sa time. Moj Tata je dobio moždani udar. Samo tako je se srušio na zemlju, i to u svojoj rodnoj avliji. Niko nije slutio na nešto loše. Ustao je, sjeo na klupu i odbio svaku pomoć. Za kratko vrijeme je mu se oduzela desna strana tijela, govor je bio sve lošiji. Hitno su ga prebacili u bolnicu, pa u drugu. Na kraj krajeva su ga prebacili opet vamo u dijasporu. Ja sam ga sačekao u bolnici. Ono što su mi oči vidjele, rascijepalo mi je srce i dušu na sto i jedan komad. Juče samostalan, trvdoglav i pokretan čovjek. A sada leži tu, nosi pelene kao mala beba i samo miče očima. Grozno i žalosno. Par dana sam visio non stop pored njegovog kreveta, pokušavao da mu dajem motiv da se bori, da će sve biti u redu. Počeo sam se ponovo moliti bogu. Tako je to valjda u životu, kad je nekome dobro, onda mu ne treba niko. Čim nešto ne ide kako treba, onda se traži božija pomoć. I čini mi se stvarno da mu je bolje. Ne plače više. Bori se kao lav, pokušava da digne ruku i nogu. Ponekad super ide. Doktori su rekli da moraju prvo da vide zbog čega se to desilo, a onda bi ga poslali u neku kliniku na terapije. Treba ponovo da vježba da hoda i priča. Čudno je to sve. Ja danima ne spavam i ne jedem kako treba. Život prolazi kraj mene kao neki brzi voz. Ma da se ne smijem opustiti. Moram pokušati da živim svoj život dalje. Nismo mi jedini takav slučaj. Na primjer sinoć sam izašao sa društvom na piće. Popio sam više nego obično, ali makar sam se na kratko mogao opustiti. To je vrlo važno. Jer mi njemu samo možemo pružati snage, dok smo i mi zdravi i motivisani za život. Evo, ide na bolje kako mi se čini. Molim se bogu da dođe sve na svoje mjesto i da se oporavi. Trebaće dosta vremena, samo da ne ostane nepokretan. Ja sam odkazao odmor, u stvari imam odmor, ali ću ostati ovdje. Bilo bi mi dobro došlo da promijenim sredinu, već pola godine sam čekao na to. Ne smijem se ipak žaliti, otac je važniji od nekog putovanja sto puta. Krv nije voda. Ne znam zašto se uvjek trebaju desiti neke ružne stvari da čovjek svati ko mu je drag i potreban u životu. Daće valjda bog, da dođu bolji dani...Ne predajem se!

15.07.2005.

Radujem se...

Radujem se rijekama, planinama, suncu, oblacima, magli i kiši...Radujem se zelenim livadama i poljima punih žita, kukuruza i cvijeća...Radujem se svakom dragom osmijehu i toplom zagrljaju...Radujem se seoskoj idili punoj dobrote...Radujem se jabukama, malinama i kruškama...Radujem se ćevapima, pitom, burekom i dobrom rakijom...Radujem se sastanku sa rodbinom...Radujem se svijetlima grada, kafanama i ludilu...Radujem se cukama, macama, kravama i kokama (i jednih i drugih)...Radujem se dobrim pričama, zezanju i dernečenju...Radujem se novim iskustvima i izazovima...Radujem se veselju...Radujem se onom nezaboravnom mirisu...Radujem se svirki i zabavi...Radujem se djedovim riječima...Radujem se vjetru i tišini...Radujem se sreći, kuliranju i odmoru...Radujem se predostajećim putovanjem punog optimizma...Radujem se ljepoti koja će mi krasiti 22 dana...

...Radujem se čak i pisanju nove epizode "...na seoski način 3"...Radovaću se ako je budem pisao...Ma radujem se k'o mala beba...!!!

03.07.2005.

Umoran sam...

Zadnjih par dana nisam bio baš nešto kreativan i uporan u pisanju postova na svom blogu. Ima tu različitih razloga. Sigurno je naj veći da sam za sad izgubio motivaciju za pisanje. Jednostavno više neznam šta da napišem. Imam osjećaj da sam sve rekao što ima da se kaže. Mislim da ovo nije mjesto da se piše "samo da se nešto napiše". I skoro će godišnji odmor, tako da ću biti odsutan jedno vrijeme. Ljeto je, pa ono malo slobodnog vremena koje imam ne želim da provedem ispred kompjutera.
Blog naravno neću izbrisati, jer ću se sigurno nekad vratiti da ostavim "koju pametnu". Vas ću čitati kad stignem, možda ponekad i ostavim komentar. Eto, to je to. Želim vam sve najbolje, lijep odmor (onim koji ga imaju), budite i dalje dobri i kreativni pa se jednog dana opet čitamo. Ćao svima...Vaš Giggs

29.06.2005.

...da je ljubav kutija što se vremenom baci u kraj





...ova NIKAD ne!

U naslovu je stih pijesme Dina Merlina. A sjetio sam se toga sad po samom završetku "Dugmetovog" zadnjeg koncerta u Beogradu. Nikad nisam imao čast da ih gledam uživo, valjda je sad i poslednja nada pala u vodu. Ali ne žalim. Osjećam se kao da sam ih sto puta gledao. Posmatrao sam njihov beogradski koncert preko TV-a. Eh da sam mogao biti jedna od onih (kako se pričalo) 200'000 duša tamo. A vala, i nisam ih mogao izbrojati sve. Takođe i u Sarajevu kao i u Zagrebu. Toliko ljudi se skupilo da odpjevaju zadnje pjesme snjima. Ježio sam se, uzbuđivao, skakao pred TV-om i skoro zaplakao. Nemogu još da vjerujem u ovo sve. Koliko generacija su odrasle uz njih, a tek koliko će još. Nema derneka da je prošao u mom životu bez njih, ni jedne godine koja nije ukrašena "Dugmićima", ni jedne djevojke koja nije primila jedan njihov stih od svog dragog. Koliko god da se prašine dizalo oko njih, koliko god loših glasova da su se čula protiv njih. Ne smijemo zaboraviti da su oni pjevači, umjetnici, zabavljači, lijek protiv lošeg raspoloženja, ljudi koji spajaju, ljudi dobre volje, ljudi koji su posvijetili svoj život nama, našim djedovima, našim sinovima i sigurno i našim unucima. Neka su i zaradili milione i milione, zaista su zaslužili. Nema cijene koja može platiti toliko usrećenih duša. I ova slika je na neki način meni sad simbolična. U suštini je samo jedan boks njihovih diskova, ali je meni više od toga. Ja sebe vidim u toj kutiji, u njoj ću ostati. Moja djeca će me pratiti u nju, garant. Dugme nikad neće prestati i nestati. Oni su odsvirali svoje, a mi ćemo svirku prenositi našim naslednicima. Bilo bi sramota naša da je sačuvamo samo za nas, valjda i naši potomci trebaju doživjeti malo ljepote i dobrote, zar ne?

"Bijelo Dugme" lives on...


Stariji postovi

<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJ IZBOR

WEB
Obaveza za svakog webmastera!

> designersnetwork.org

PREPORUCUJEM BLOG


BROJAČ POSJETA
37213

Powered by Blogger.ba

kostenloser Counter