06. Septembar 2005 – 15.27 h

Pogledah u kalendar, pa jos jednom. Nemogu da shvatim da vrijeme tako brzo prolazi. Vec je septembar mjesec! Cini mi se, da sam u djetinjstvu jedva cekao da prodje koji dan, radovao sam se vikendu, a danas i ne osjetim vikend – dodje i prodje. Dvijesta na sat – minimum! Juce je nastala sedma nedelja odkad mi je stari imao mozdani udar. Sedam nedelja njegove borbe protiv te gadne sudbine. Njegov napredak se vidi iz helikoptera. Iz pocetka totalno nepokretan i nijem, danas se vec sam krece sa kolicima, komunicira (kolko-tolko), sam jede, uz pomoc se cak i seta. Jos traju terapije, nadamo se jos boljem rezultatu. Jeste, da je psihicki u losem stanju, kako i nebi. Dosta puta ga nadjemo rasplakanog, ali se opet brzi smiri. Drago mi je, da jos nemogu da ga pobijedim dok igramo sah ili tablica. Bio je i ostao majstor za to. Kao sto vidite, sve ide gore-dole, lijevo-desno. Tako se desava i sa mojim emocijama. Nekad sam ekstra veseo, pa se opet rastuzim kad ga se sjetim. Trudim se da ga sto vise obilazim u klinici, sto i cinim. Nije mi lako, ne samo sto se vremena tice, nego su mi se prosto smucile bolnice, klinike i prosto ti bijeli doktorski mantili. Svaki pacijenat ima svoju pricu, vecinu ih vec znam. Pokusavam da im dizem moral za borbu protiv bolesti. Tu se najvise “potrosim”. Ko mene motivise? Sam sebe, mozda i ovo malo sunca koje se nekad probije do mene. Neznam, jednostavno mi je zao svih i njenih porodica. Nije lako podnositi to sve. Preveliki je teret. Eto, kao sto pisem bez cilja i strukture, takav mi je momentalno i zivot. Ma da mogu reci da je dobijo na kvalitetu. Vise se ne opterecujem glupostima, uzivam u sitnicama i momentalnim trenucima. Sta je sutra – to cu vidjeti! Samo opusteno…

14 komentara

Komentariši