Povratak među žive

Evo prošlo je dugo vremena odkad sam napisao zadnji post. Nisam ni čitao često vaše blogove. Ali obećavam da će se i to promijeniti. Desilo se mnogo ružnog u prošlo vrijeme, ma da je bilo i lijepih momenata. Kako izgleda, biće ih više. Neznam zašto ta pozitivna energija ponovo u meni? Možda što sam navikao na te neke loše situacije, možda što sam ih dobro prihvatio i znam kako trebam da ih pobijeđujem. Sigurno je najveći motiv što mi se Tata polako oporavlja od moždanog udara. Treba još vremena dok bude opet mogao sam da se kreće. Ma da zna sad, ali još u kolicima. Motivisani smo svi zajedno i vjerujemo u bolje dane. Obilazimo ga svaki dan tamo u klinici, stvarno je na pravom mjestu. Nema šta. Drago mi je zbog toga i što osjećam njegovu borbu protiv sudbine. Nisam znao da mi Stari ima lavlje srce. Upoznat sam dobro sa tim “sindromom”. Viđam dnevno pacijente koji su preživjeli istu sudbu. Grozno je. Ali sa druge strane je dobro tako nešto vidjeti. Jer tek tad osjetiš šta znači biti kolko-tolko zdrav. Neki se deru po čitav dan, drugi opet izgovaraju samo jednu te istu riječ. Zahvalan sam bogu (sa kojim komuniciram opet i koga molim za pomoć) što mi je Tata zauzeo jednu od boljih pozicija među tim jadnicima. Svjestan je, priča (trudi se makar i sve više razumijemo njegove riječi), pomjera desnu stranu svoga tijela, nekad se smije. Na terapijama počinje i da hoda uz pomoć terapeuta, pa nam naveče želi da pokaže koliko napreduje. Često ga umor spriječi tome, jer nije lako trenirati dnevno 6 sati, i to u takvom bolnom psihičkom stanju. Ja neznam, dali bi izdržao da je se to meni desilo?

Šta sam naučio konačno? Život je jedan. Pruža nam se samo jedna šansa da ostvarimo svoje snove. Život je kratak da se nešto planira unaprijed, treba živjeti sa zadovoljstvom svaki sekund. Niko ne zna šta ga sutra čeka. I nije mi toliko žao što nisam mogao da skoknem do Bosne i obiđem rodbinu, da se odmorim. To mi neće pobijeći. I ne forsiram se više zbog toga. Depresija me je prošla (koju sam vukao sa sobom pola godine – minimum). Shvatio sam zašto sam upao u taj nesrećni period života. Zaostavio sam samog sebe. Živio sam za druge, moje potrebe sam totalno ignorisao. Povukao sam se – udaljio se od ljudskog življa. Sada se to sve promijenilo. Družim se, izlazim kad mi padne na pamet, živim sad, na sutra ne mislim. Kad svane, onda ću početi razmišljati o tom danu. I što je za mene vjerovatno naj bitnije (kao sportisti, koji je zaboravio svoj hobi prije skoro dvije godine), počinjem sutra opet sa treninzima. Kretanje je za mene svetinja. Radujem se k'o mala beba. Jedva čekam da opet počnem da idem u teretanu. Učlanio sam se ponovo. Ljudi iz Fitnes centra su se toliko obradovali kad sam upao na vrata, ne samo zbog donošenja uplatnice, nego što su primjetili da se jedan nekad vječito nasmijani dječko vraća u život.

HAJDE DA ŽIVIMO…

7 komentara

Komentariši